Prikaz rezultata str. 1/3
  1. #1

    Josipović u Knessetu: I ja sam dijete Titova partizana

    Vecernji List
    OBJAVA: 15.02.2012

    Hrvatski predsjednik Ivo Josipović obratio se izraelskom parlamentu Knessetu, izvijestili su iz Ureda predsjednika. U svom govoru Josipović je izrazio žaljenje zbog zločina počinjenih nad Židovima u Drugom svjetskom ratu na području kvislinške tvorevine zvane Nezavisna Država Hrvatska te naglasio kako je u Hrvatskoj postojao širok antifašistički pokret otpora kao i da je i sam dijete Titova partizana.

    U svom govoru Josipović se dotaknuo i povrata imovine te je kazao da je proces denacionalizacije do sada obuhvaćao samo žrtve komunističkog razvlaštenja, ali smatra kako bi bilo ispravno kada bi se i žrtve Holokausta također uključile u hrvatske zakone o povratu imovine.


    Govor donosimo u cijelosti:

    Poštovani predsjedniče Knesseta,
    predsjedniče Peres,
    predsjedniče Vlade, uvaženi zastupnici,
    članovi diplomatskog zbora,
    ministri, dame i gospodo,
    Shalom!


    Velika je čast biti pozvan održati govor pred ovim najvišim domom izraelske demokracije.

    Za mene kao predsjednika Republike Hrvatske ovo je prigoda složenog značaja i velike važnosti. Ona zahtijeva visok stupanj osjetljivosti i odgovornosti.

    Jesu li one veće s obzirom na prošlost ili s obzirom na budućnost moje države i, slijedom toga, hrvatsko-židovskih odnosa i odnosa Hrvatske i Izraela? Moj je odgovor: „U tom pogledu prošlost i budućnost trebale bi biti neizbrisivo utkane u našu sadašnjost mudrošću i dobrotom, istinoljubljem, miroljubivošću i pomirbom.“

    Pravda i pomirba dva su lajtmotiva moga političkog angažmana u životu moje države stvorene u ratu.

    Osjetljivost, odgovornost, pravda, pomirba. Smrtonosno iskustvo ratova te postulate moje političke etike čini još i akutnijim, oštrijim u tonu nasuprot tupe boli ranjenih srca pojedinaca i brazgotina na tkivu postkonfliktnog društva. Ovo je primjerena prigoda i mjesto da ih se preispita, ovaj put u odnosu na zastrašujuću pozadinu Holokausta.

    Prije nekoliko godina na ovome istom mjestu moj je prethodnik izrazio duboko žaljenje za zločine počinjene nad Židovima tijekom Drugoga svjetskog rata na području kvislinške tvorevine zvane Nezavisna Država Hrvatska. Njegova je izjava pomogla da se led otopi; dala je važan poticaj hrvatsko-izraelskim odnosima. Namjera ovog što ću danas reći nije ni da ugodi niti da otopi led. Jer – među nama prijateljima nema leda. Ono što ću reći treba pojasniti istinu, učiniti je vidljivom.

    Da, postojao je širok antifašistički pokret otpora u Hrvatskoj. Da, svi predsjednici moderne Hrvatske bili su antifašisti. I sâm sam sin Titova partizana. Ali, da, istina je da se, bez obzira na devijantne okolnosti u Europi, unutar korpusa hrvatskoga naroda pojavio i bio prihvaćen, kako potporom tako i bezobzirnim nehajem, jedan od najužasnijih zločinačkih nacističko kolaboracionističkih režima u Europi. U iskrivljenim umovima ustaša, ne-Arijevci – Srbi, Židovi i Romi, kao i politički protivnici ustaša – morali su biti zbrisani s lica zemlje. Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi zločini odvratni. Mi to znamo, ali znati nije dovoljno. Neprestano se moramo suočavati s neugodnom činjenicom da je – stavljajući na stranu slavan antifašistički otpor – bilo pripadnika našega naroda koji su bili sistemski organizirani u izvršenju groznog zločina protiv čovječnosti. Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju.

    Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba. Uvijek se trebamo sjećati i, živjeti zajedno sa žrtvama, u sjećanju. To je naša odgovornost. Jer, naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo. To je mjesto gdje počinje istinska pravda.

    I evo me ovdje, pred Parlamentom židovske države, i još važnije, pred djecom Hrvatske i ja se, nedvosmisleno, ispričavam i molim za oprost one koji su preživjeli Holokaust, Vas i sve žrtve.

    Dame i gospodo,

    Sad je vrijeme kad je budućnost jasno pred nama kao prilika. Osjetljivost i odgovornost, pravda i pomirba – tu se ne radi samo o priznanju vlastitih nedjela i isprikama. Radi se i o ispravljanju nepravdi gdje god je to moguće. U stvarnosti, naravno, ništa nije jednostavno. Nakon kriminalne pljačke imovine žrtava Holokausta tijekom Drugoga svjetskog rata uslijedilo je, nažalost, revolucionarno komunističko nepoštovanje privatnog vlasništva. Proces denacionalizacije dosad je obuhvaćao samo žrtve komunističkog razvlaštenja. Sveukupni razmjer nanesene nepravde bio je tako velik da se pravdi potpuno nikad ne može udovoljiti. Ali bilo bi pravedno kad bi se žrtve Holokausta također uključilo u hrvatske zakone o povratu oduzete imovine. Rekavši to čvrsto sam uvjeren da bi izmjene zakona o povratu oduzete imovine koje će uskoro uslijediti isto tako trebale uključivati žrtve Holokausta, bilo pojedince ili njihove nasljednike bilo lokalne zajednice, te da bi i njima trebalo odobriti najprikladnije načine povrata oduzete imovine ili pravedne naknade za nju.

    Dame i gospodo,

    Da se vratimo u budućnost, tijekom posljednja dva dana moga posjeta Izraelu dvije riječi koje su najčešće ponavljane bile su: mir i suradnja. Mir Izraelu, mir Palestini. Suradnja naših zemalja.

    Naše nas iskustvo uči da mir nije moguć ako se sve strane ne pomire sa stvarnošću. Uči nas da mir nije moguć bez kompromisa. U današnjemu malom i međuovisnom svijetu ne bi trebalo biti klasične podvojenosti između dobitnika i gubitnika. Ako želimo mir, svi bi trebali biti dobitnici. Inače neće biti mira. Rješenje krize u Izraelu koje predviđa postojanje dviju država stoga treba započeti i završiti uzajamnim priznanjima: Palestinci bi trebali priznati židovsku Državu Izrael, a Država Izrael bi trebala priznati Palestinsku Državu. Naučili smo bolnu lekciju i dužnost nam je upozoriti: san o uništenju drugih završava se životom koji je noćna mora. Tisućljeća skupljene mudrosti naroda Izraela u savladavanju kriza jača naše uvjerenje da ćete znati kako postići trajan mir i kada uhvatiti Kairosa u njegovu brzom letu. Prilika se obično ne ukazuje zadugo.

    Hrvatska nije ni velika niti moćna. Za razliku od Izraela mi nemamo presudnu odgovornost za oblikovanje svijeta. Ali stvoreni u ratu, čvrsto se zalažemo za pravedan mir u kojemu su svi dobitnici.

    Hrvatska se iduće godine treba priključiti Europskoj uniji. Izrael koji čezne za mirom time dobiva još jednog prijatelja i saveznika u EU-u. Hrvatska je upravo izabrala novu Vladu. U ovom je trenutku vrlo veliki intenzitet prilika koje se pružaju. Zajedno bismo trebali iskoristiti ovaj zamah. Složili smo se da moramo intenzivirati našu suradnju. Hrvatska se divi uspjehu Izraela u stvaranju jednog od najuspješnijih gospodarstva znanja na svijetu. Želimo se okoristiti izraelskim čudom znanja i učinit ćemo sve kako bismo našu suradnju na polju ekonomije zasnovane na znanju što je moguće više olakšali. Očekujemo povećanje izraelskih ulaganja i složili smo se da valja otkloniti birokratske prepreke kako bismo vašim ulagačima prokrčili put u Hrvatsku.

    Nudimo prijateljstvo i partnerstvo za buduću dobrobit naših zemalja i naroda.

    Hvala Vam.

  2. #2

    Hrvatski List - Josipovićev govor u Knessetu primjer je lijevog antisemitizma




  3. #3

    I drugi se predsjednik izdajnički ponaša!

    Hrvatski Fokus
    Srijeda, 07. ožujak 2012.

    Točno je Josipović rekao da je u Hrvatskoj zmija oslabljena, ali je i dalje aktivna u obliku marksističkog komunizma

    Pojam bezočnosti označava, među ostalim, i širenje neistine o pojedincu, skupini ili cijelom narodu, bez ikakva srama i crvenjenja. Onaj tko širi takvu bezočnost uvijek ima osjećaj vlastite superiornosti u odnosu na one koje on kleveće. Bezočnost je nedostatak onih karakternih odlika koje su stari Rimljani nazivali pietas i gravitas, krjeposti koje osobito moraju resiti čovjeka koji predstavlja svoj narod. Ocrniti svoj narod kao genocidan, kao onaj čija je „otrovna guja“ pokušala istrijebiti pripadnike drugih naroda samo zbog toga što oni to jesu, nije samo teška uvrjeda hrvatskome narodu koji je kroz stoljeća pokazivao poslovično gostoprimstvo prema pripadnicima drugih naroda, nego je to povrjeda Ustava od strane Predsjednika Republike, što je razlog za pokretanje postupka za utvrđivanje njegove odgovornosti. Pogotovo ako bi se moglo zaključiti, da bezočno bacanje ljage genocidnosti na cijeli hrvatski narod ima za cilj podržavanje razdora unutar hrvatskoga naroda i otežavanje njegove međusobne pomirbe.

    Pogledajmo u tomu naše istočne susjede. U Srbiji za vrijeme nacističke okupacije i pronacističke Nedićeve vlasti osobito su bila na zlu glasu dva logora, Banjica i Sajmište. Samo između ožujka i svibnja 1942. u beogradskom logoru Sajmište bilo je ugušeno u posebnom plinskom kombiju približno 7500 Židova, polovica od svih srpskih Židova. Ukupno je do kraja rata stradalo oko 15.000 Židova u Nedićevoj Srbiji, tj. 94 posto od ukupnog židovskog stanovništva u Srbiji, tako da su njemačke vlasti trijumfalno izjavile, da je „židovsko pitanje“ u Srbiji riješeno, i da je Srbija prva zemlja u Europi koja je „judenfrei“ (Philip J. Cohen, „Serbia's Secret War“, Texas University Press 1996.). Pa ipak nitko od srpskih političara nije izjavio da je srpski narod kao takav genocidan, niti je ijedan srpski političar pokazao gorljivost u nacionalnom mazokizmu koju je pokazao Predsjednik Hrvatske u svome nedavnom govoru u Izraelu.

    No, i mimo svoje nakane Predsjednik Josipović je u svome govoru dodirnuo istinu kad je rekao za Hrvatsku, da je u njoj zmija oslabljena, ali da je ona još uvijek tu. Zmija je biblijski simbol Sotone, neprijatelja Božjega, koji je u pobuni protiv Boga svojatao za sebe svemoć i sveznadarstvo. I doista, ta je zmija i danas aktivna u Hrvatskoj u obliku marksističkog komunizma, ideologije koja je pobila u svijetu preko 150 milijuna ljudi samo zato, što su bili „klasni neprijatelji“, što su se rodili na krivoj strani društvene pregrade, a koja je kod nas odgovorna za zločine na Bleiburgu, Kočevskom rogu, Križnome putu, Jazovci, stotinama drugih jama, Maclju i ostalim stratištima. Sljedbenici te zmije, za koju Josipović tvrdi da je još uvijek tu, kroz ideologiju marksističkog komunizma negiraju Boga, proglašavaju sebe bezbožnicima, tvrde da u marksizmu posjeduju cijelu dijalektičku istinu o čovjeku i povijesti, i da su svemoćni. Utjecaj te zmije se osjeća na svim područjima javnoga i privatnog života Hrvatske.

    Da bi sakrila svoje pravo lice ona danas u Hrvatskoj nastupa pod oznakom antifašizma. Živahnost te zmije u Hrvatskoj je posljedica činjenice, da ni nakon pobjede nad komunizmom u Domovinskome ratu hrvatski joj narod nije odlučno rekao: “Goni se, Sotono!“. Ta zmija danas vodi podmukli rat u Hrvatskoj protiv tri organska stupa društva, obitelji, vjerske zajednice i nacionalne države. Za njezine poklonike je jednom rekao Ante Starčević: “Što tuđinac jedva poželiti usudio se, to učini izmet Hervatske proti Hervatskoj, i to bez da ga itko, bez da ga išto od izdaje odbiti mogaše: („Nekolike uspomene“, 1870.).

    Branimir Lukšić

 

 

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove
  •