Index.hr - Piše: Tomislav Klauški
ponedjeljak, 27.2.2012. 13:12


KAŽU da se ugled teško stječe, a brzo gubi. Za Ivu Josipovića vrijedi obrnuto pravilo.

On je svoj ugled, onaj politički, stekao (pre)brzo i bez puno muke, opsežnom medijsko-političkom, a dijelom i pravosudnom operacijom, a gubi ga predugo i presporo.

Iako je drugu godišnjicu mandata obilježio aferom oko ZAMP-a, ishitrenim podržavanjem ACTA-e i diletantskim gafovima prilikom posjeta Izraelu - da ne podsjećamo gomilu drugih pogrešaka - njegova popularnost u anketama zacementirana je na nezamislivih 80 posto.

Ugled kojeg nema

Taj podatak iznenađuje tim više što se Ivo Josipović zapravo nikad nije trebao pomučiti da stekne politički ugled.

Kao zastupnik nije se previše mučio u Saboru. Na predsjedničkim izborima je lako pobijedio zato što je Milan Bandić izgubio. A na Pantovčaku je plandovao zato što je HDZ vladao.

Sve mu je dolazilo olako, kao što mu sada olako prolaze sve greške, nebuloze, proturječja, opsjene, pa čak i poneka afera. Ali sve to nije neki veliki problem.

Dodvorava se svima, pazi na sebe

Navikli smo na predsjednika koji kuka da nema ovlasti, a onda ne koristi ni one koje ima. Navikli smo da predsjednik gazi svoja obećanja, da se dodvorava svima, a brine samo za sebe. Međutim, ovdje postoji jedan krupniji problem.

Ivo Josipović je zapravo opasan.

Ne zato što se u BiH ispričava zbog Tuđmana, a onda to oportunistički demantira. Ne zato što prijeti opozivom premijerki, pa onda prijeđe preko toga. Ne zato što zapošljava prijatelje i prijateljeve prijatelje. Nije opasan čak ni zato što se ispričao Židovima u Izraelu nakon što je to već prije deset godina učinio Mesić, a onda im nabio na nos Tita koji je s Izraelom prekinuo diplomatske odnose. Ispao je tek smiješan.

Nije opasan čak ni zbog afera koje se vuku za njim. One samo ruše njegov politički ugled kojeg ustvari nema.

Ivo Josipović opasan je zbog nečeg drugog.

Amenuje Sanaderovo nasljeđe

Opasan je zato što svojim ponašanjem amenuje nasljeđe Sanaderove vladavine i velikim dijelom amnestira njegove aktere. Ako je Mladen Bajić neuralgična točka ovog korumpiranog sistema, onda je Ivo Josipović postao njezina politička osovina.

Ne (samo) zato što stoji iza ZAMP-a, što je prijatelj s Markom Vojkovićem koji je upleten u Emporion i Adriaticu.net, a koji je pak povezan s Ninoslavom Pavićem, a ovaj opet s glavnim državnim odvjetnikom, ministrom policije i ministrom pravosuđa, te naravno s nedodirljivim Ivicom Todorićem. I ne samo zato što mu je Sanaderov ortak Robert Ježić bio glavni financijer kampanje.

Opasan je zato što je pojačao društvenu anesteziju.

Ugasli generator

Nastupio je kao generator promjena u društvu, kao zastupnik naroda u obračunu s korumpiranim sustavom i pokvarenim establišmentom, a otkrio se kao dio tog sistema, dio tog establišmenta, onaj koji zataškava i utišava, umjesto da otkriva i naglašava.

Primjerice, Mladen Bajić pomogao mu je u predsjedničkoj kampanji puštajući u javnost priču o dvadeset istraga protiv Milana Bandića (od kojih još nije realizirana ni jedna), a potom ga je Josipović amnestirao od višegodišnjeg ignoriranja i zataškavanja korupcije.

To je nova pravednost

Ninoslav Pavić promovirao ga je u predsjedničkog kandidata, prešućivao sve afere, dok su ga izdanja EPH štedila na svakom koraku, pa čak i onda kad je u Saboru glasao protiv arbitražnog sporazuma sa Slovenijom. Premda su svi protivnici pribijeni na stup srama.

Kad je Ivo Josipović najavljivao Novu pravednost, sada je jasno na što je zapravo mislio.

Zaklinjao se da će razbiti centre moći, a ispalo je da ih povezuje. Predstavljao se kao nada u promjene, a ispao je kao onaj koji ubija nadu. Obećavao je da će biti na strani pravde, a ispalo je da štiti nepravdu.

Bandić - neprijatelj kojeg znamo

Da je na izborima pobijedio Milan Bandić, bila bi to katastrofa. Ali makar bismo znali na čemu smo. Nitko ne bi imao baš nikakvih iluzija.

I nije stoga previše bitno što je Ivo Josipović politički diletant, što mu je ured na Pantovčaku totalna stihija, što je častohlepani oportunist, demagog i opsjenar. Nije bitno čak ni je li se konkretno okoristio oko ZAMP-a i na koji način. Bitno je da je postao politički pokrovitelj onih koji stvarno vladaju Hrvatskom.

Mesićeva doza nepristojnosti

Da se razumijemo, imao je i Mesić sličnih veza, ali one nisu bile toliko moćne, a zahvaljujući njegovu temperamentu, ni toliko skrivene. Josipović je na vlastitom primjeru dokazao aksiom koji vrijedi još od ranih devedesetih: sve će ti biti oprošteno ako si fin i pristojan, po mogućnosti ako govoriš engleski, a još više ako ne govoriš ništa. I ne zamjeraš se nikome. I povezuješ se sa svakime.

Nakon dvije godine predsjedničkog mandata očito je da je prva velika šansa za stvarne promjene u društvu propuštena. I to za iduće tri, a vjerojatno i sljedećih osam godina.

Zoran Milanović je sada druga, prilično tanašna šansa.