[Hrvatski krugoval Toronto, 10. lipnja 2012]

Hrvati Toronta i svi koji me slušate!
Govori vam Ana Lučić.

Na prvom programu Hrvatske televizije upravo je okončalo prikazivanje nizanke od deset nastavaka o povijesti jugoslavenske tajne i terorističke službe Udbe. Ona se u početku nazivala Ozna, a nakon političkog pada prvog udbaša Aleksandra Rankovića 1966, SDS (služba državne sigurnosti; srpski: „bezbednosti“). Vojno joj je krilo imalo naziv Kos (kontraobavještajna služba). Iznenadilo je da se Javna kuća televizija odlučila ovako opširno raskrinkati zločinačku Udbu, pa i imajući u vidu da je upravo prije toga išao, u čak trinaest nastavaka, ogavni ljigavi, apologetski serijal zloglasnog Lordana Zafranovića o Titu („Posljednji svjedoci testamenta“), serijal kojega se ne bi nimalo posramila niti pokojna Jugoslavija. Još jedan dokaz, uostalom, da ne živimo u Hrvatskoj, nego u jugi. Treba podsjetiti i da u programskom vijeću HTV sjedi profesionalni hrvatožder Ivo Goldstein, koji je profesoru Milanu Kujundžiću onemogućio izbor za predsjednika toga vijeća zbog njegova posjeta Poglavnikovu grobu.

No, može biti da je upravo prikazivanje skandaloznog Zafranovićeva Tita ponukalo televizijine moćnike na uzmak radi kompenzacije, i da tomu možemo zahvaliti ovaj, u bitnom korektni i detaljni prikaz zlikovačke rabote Titove službe Udbe. Autori su serijala poznati domoljubni novinari, scenarist Andrej Rora i redatelj te producent Miljenko Manjkas. Obilje dokumentarnih materijala kombinirano je s glumljenim ilustracijama. Kao sugovornici javljaju se brojni povjesničari, hrvatski borci, prijatelji i neprijatelji: pripadnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva, pa Jurčević, Čizmić, Banac, Bilandžić, Manolić, Vukušić, Vukojević, Štedul i drugi. Historijat se Ozne-Udbe prati od šumsko-špiljskih dana partizanije. U pojedinim se emisijama prikazuju masovna, genocidna poslijeratna smaknuća bez suda, Hrvata, Nijemaca ali i Srba; zatim Bleiburg, likvidacija hrvatskih križara, ali i hvatanje Draže Mihailovića, planovi za atentat na Poglavnika, uhitba i ubojstvo Andrije Hebranga, progon nadbiskupa Stepinca, Goli Otok, ubojstvo Maksa Luburića i ostalih sedamdesetak Hrvata u emigraciji, uz neuspjele atentate, otmice, suđenja u jugovini... Uz prikaz Luburićevog kraja, ali i u slijedećim nastavcima, na neshvatljiv način dana je prigoda njegovom ubojici, Iliji Staniću, za niz posve nebuloznih i problematičnih tvrdnji te običnih izmišljotina. Zanimljivo, dojmljivo i vjerno uprizoreni su atentati na Franju Goretu, Marijana Šimundića, obitelj Ševo, Luku Kraljevića i druge. Osobita je pozornost posvećena Bugojanskoj gerili ili akciji „Phoenix“ u organizaciji Hrvatskog revolucionarnog bratstva, dakle poznatom upadu skupine od 19 naših momaka u središnju Hrvatsku radi podizanja nacionalne pobune. Ubilačku se rabotu Titove i posttitovske Udbe prati sve do zadnjih umorstava: Nižić, Kostić, Kolić, Zagajski, pa na kraju otac i sin Đureković.

Ubojstvo Brune Bušića prikazano je, za razliku od većine ostalih, prilično šturo i nedorečeno. To je u svezi s jednom od manjkavosti ovoga serijala. Naime, budući da je među njegovim autorima i zloglasni Bože Vukušić, koji uvijek u svojem radu, na dobar udbaški način, znade kombinirati istine i poluistine s lažima i prešutbama, očito se ovdje pojavio problem Vinka Sindičića. Kroz dijelove ove emisije dosta se neodređeno spominju neka njegova ubojstva, a zastupa se i poznata, koliko i problematična Vukušićeva teza da Sindičić nije ubio obitelj Ševo. S druge strane, Vukušić je prijašnjih godina bio uložio golemu energiju da Sindičića prikaže upravo ubojicom Brune Bušića. Čak ga je za tu svrhu i doveo na zagrebački sud, koji je međutim Sindičića oslobodio u nedostatku dokaza. I tako su Sindičiću oproštena sva ubojstva koja je doista počinio, a za stvarnim ubojicama Brune Bušića prestalo se tragati. Što je očito i bio cilj. Zato i u seriji o Udbi to pitanje ostaje otvoreno, a Sindičića se više ne može spominjati kao Brunina ubojicu jer se pokazalo da ipak to nije.

Vukušićevom se sudjelovanju u emisiji smije pripisati i čudna odluka da se imena spominjanih udbaških ubojica ne navode, te da im se likovi prikazuju zamagljeno ili zamračeno. Udba razotkriva Udbu i pritom ju štiti.

Nakon nacionalnog prevrata 1990, što je i u emisiji donekle dodirnuto, Udba se uključila u novu vlast, što iz naknadnog uvida, što iz možebitnog hrvatskog patriotizma koji su odprije u potaji njegovali neki njezini pripadnici, a što iz oportunističkih motiva, da izbjegne progon. Došlo je do osebujnog sporazuma, pomirbe, između Tuđmana i hrvatske Udbe na obostranu korist. A drugi dijelovi jugo-Udbe i Kosa uključili su se u diverzantsko-teroristički, propagandistički rad i rat protiv obnovljene hrvatske države.

Koliko s pravom u Udbi vidimo zločinački instrument titovluka, toliko je istina, i Bogu hvala da jest, kako po Udbi likvidirani Hrvati nisu bili slučajno odabrani: svi redom bili su oni naši prokušani ratnici, dosljedni i neustrašivi borci protiv jugoslavenske tamnice naroda. Dobrim dijelom ubijeni su upravo bojovni vojnici naše najradikalnije obranbene skupine, Hrvatskog revolucionarnog bratstva. Ubijali su oni nas, ubijali smo i mi njih, na žalost daleko manje. Jer, nije Jugoslavija posmicala samo stotinjak Hrvata žrtava atentata. Sam se Ranković hvastao da je njegova Udba došla glave 680 tisuća njihovih neprijatelja (dodajmo: velikom većinom Hrvata), a tri i pol milijuna ljudi prošlo je njihove kazamate. Bili smo s Jugoslavijom u ratu, i poslije onog rata i prije ovog rata. Oni su znali koga ubijaju. Ali oni su počeli, oni su ponizili i potlačili hrvatski narod, i mi smo imali sva Božja i ljudska, prirodna i narodna prava ustati na nesmiljeni otpor, kao što i danas imamo pravo i dužnost usprotiviti se protuhrvatskom regimentu iznutra i izvana, koji nas je snašao.

Ne čudi ni najmanje reakcija lijevo-liberalne protuhrvatske intelektualne republike, koja je sladostrasno odgledala Zafranovićeva Tita, na ovaj, najvećim dijelom uspjeli i hvalevrijedni serijal o Udbi. Oni se zgražaju, oni aludiraju na tobožnje netočnosti, pače, kao Ivo Goldstein, „izmišljotine“, oni, (kao isti), tu vide čak nekakvu „histeriju“. Podsjeća to na slavne dane njihove juge i Udbe, kada su protivnici njihove strahovlade nazivani „histeričnim antikomunistima“. Ništa se nije promijenilo: juga onda, juga sada. Ali tome mora konačno doći kraj! Zato, uz čestitke povodom dana sv. Antuna Padovanskog, Hrvatskog Antunova koje je i dan Hrvatskih oružanih snaga, i na koje se prisjećamo naših velikana Ante Starčevića, Ante Pavelića i Antuna Radića, uskliknimo:

Za Dom Spremni!