PDA

Pogledaj Full Version : Fra Bosiljko Bekavac i hrvatski antikomuistički i antijugoslavenski gerilci



Željko Zidarić
12th-June-2012, 02:43 AM
Fra Bosiljko Bekavac i hrvatski antikomuistički i antijugoslavenski gerilci iz okolice Kiseljaka poslje II. svjetskog rata - dva pisana svjedočanstva

Source: Ante Cuvalo (http://www.cuvalo.net/?p=999)

Nekoliko napomena

Kad se spominje fra Bosiljka Bekavca treba imati na umu da su u Americi živjela dva Bosiljka Bekavca. Prvi Bosiljko (1870.-1959.) bio je fratar provincije Bosne Srebrene, koji se sekularizirao i potom (1900.) došao u Ameriku. Bio je vrlo djelatan i ugledan svećenik među tadašnjim hrvatskim iseljenicima u nekoliko gradova države Pensylvanije, kao i jedan od vodećih hrvatskih svećenika u Americi svog vremena.

Drugi fra Bosiljko u Ameriku je stigao 1953. i nikad nije djelovao na hrvatskim iseljeničkim župama. Bio je poznati simpatizer jugoslavizma i titoizma pa mu se nije bilo ni moguće družiti s hrvatskim svećenicima u Americi, kao ni s ogromnom većinom hrvatskog naroda, nego je utočište nalazio u američkim župama. Bio je nekoliko godina urednik Zajedničara, službenog glasila Hrvaske bratske zajednice, koju su tada mnogi smatrali “sedmom republikom” SFRJ-a. Pod njegovim uredništvom Zajedničar je napadao sve što je disalo hrvatskim domoljubnim duhom, uključujući i vodeće ljude iz tadašnjeg hrvatskog nacionalnog pokreta, Hrvatskog proljeća.

Ovdje donosimo in memorima o Bosiljku Bekavcu kojeg je napisao I. Gavran u Bosni Srebrenoj 1982. a može ga se naći na internetu (https://www.google.ca/search?q=bosiljko%20bekavac%20franjevacki%20leksik on)

BEKAVAC, Bosiljko, ml. publicist (Obrenovac kod Konjica, 11. XI. 1906. — Pittsburgh, 13. IX. 1982.). — Sin je težaka Stipe i domaćice Jele rođ. Tomić. Osnovnu školu završio je u Seonici (1904.-1918.), gimnaziju u Visokom (1922.-1928., 1929.-1931.), filozofsko-teološki studij u Sarajevu (1931.-1935.), Franjevac je postao 1928., a svećenik 1925. Službovao je kao kapelan i vikar u Fojnici (1935.-1937.), kapelan u Kreševu (1937.-1938.), župnik u Osovi (1938.-1940.), Novom Šeheru (1940.-1946.) i Kiseljaku (1949.-1953.) te gvardijan u Kreševu (1946.-1949.). Godine 1953. pošao je u Ameriku kod strica Bosiljka, koji se tada nalazi o u Rankinu, Pa, kod Pittsburgha. Ostao je u Americi te služio kao kapelan u župi Presvetog Trojstva u Columbia, Pa, (1953.- 1954.), zatim u Centralia, Pa, (1954.-1962.). Godine 1962. izabran je za urednika Zajedničara, glasila Narodne hrvatske zajednice u USA, ali je uredništvo preuzeo početkom travnja 1963. kad je dobio američko državljanstvo. Uređivao je Zajedničar (1963.-1971.) u duhu zajedništva naših naroda. Desetak posljednjih godina djelovao je kao kapelan u crkvi St. Mary of Mercy u Pittsburghu. Bekavac je kroz čitavo vrijeme svog boravka u Americi održavao veze s provincijom i domovinom šaljući visočkoj gimnaziji knjige i pomažući provinciju na druge načine. Još kao gimnazijalac surađivao je u listu visočkih sjemeništaraca Cvijetu (1926.-1931.), zatim u Zajedničaru (1962.-1971.) i Iseljeničkom kalendaru Bosne i Hercegovine (1967.-1973.). LIT.: I. GAVRAN: Fra Bosiljku Bekavcu — In memoriam. Bosna Srebrena, 33(1982.) 6, str. 239-246., A. Kovačić

Uz ovaj in memoriam napomenuti je jedan ispravak i nekolike druge “sitnice”. Ispravak, postao je svećenik 1935., a ne 1925. Zatim, kaže se da je “pošao kod strica Bosiljka”, ali vladalo je opće mišljenje među svećenicima u Americi da ga je Udba “sklonila” u Ameriku radi opasnosti koja mu je prijetila u kiseljačkom kraju i ,zatim, namjestila za urednika Zajedničara. Drugo, pisac veli da je Zajedničar glasilo Narodne hrvatske zajednice. Pravo ime te ustanove je Hrvatska bratska zajednica. Također, pisac ističe da je list uređivao “u duhu zajedništva naših naroda”. Valjda je to pohvala i zahvala Bekavcu od strane pisca tih redaka. Nadalje, hvalospjevi Bosiljku Bekavcu su se mogli donedavno naći na internetu http://zupa-podhum-zitace.com/index.php?option=com_content&view=article&id=3&Itemid=9, ali iz nekih razloga taj portal je nestao.

Ovdje donosimo dva dokumenta koji govore o fra Bosiljku Bekavcu. Našao sam ove izjave u ostavštini mog pokojnog strica fra Ljube (1908. – 1975.), višegodišnjeg urednika tjednika Danica u Chicagu. Premda se ovi iskazi (kao i usmena predaja u kiseljačkom kraju) u nekim detaljima razlikuju, one ukazuju na činjenicu da je fra Bosiljko Bekavac odigrao žalosnu i tragičnu ulogu u poslijeratnim godinama tog kraja.

Gospodin Josip Rukčić je, hvala Bogu, još živ i unatrag nekoliko mjeseci (12. ožujka 2011.) je potvrdio g. Krešimiru Mišetiću iz Chicaga autentičnost i sadržaj svog iskaza. U istom gradu (St. Louis, Missouri) živi i Josipov prijatelj i nekadašnji kolega uznik, g. Mato Borović, koji je bio izravna žrtva Bekavčeve izdaje. Gospodin Borović, iako u 87. godini života, i nakon dugih uzničkih i emigrantskih godina još je krepak i lucidan. U telefonskom razgovoru u ožujku ove (2011.) godine s g. Mišetićem potvrdio je kako je on, zajedno s Vinkom Dujmovićem te Ivom i Jurom Galićem, išao na povjerljive sastanke i savjetovanja kod fra Bosiljka Bekavca. Nakon nekoliko sastanaka ponovno su po dogovoru došli u župni stan i, uz Bekavca, našli su još petoricu “fratara”, “simpatizera križara”. Ali kad su došli na slijedeći zakazani sastanak, nisu mogli ni sanjati da će im to biti posljednji. Naime, uz Bekavca, u fratarskom habitu, druga petorica “fratara” ovaj put bili su u civilnom odijelu i odmah su se bacili na gerilce te ih uhitili.

U jednom od dokumenata koji donosimo govori se o Anti Brkljančiću, a u drugom o Brkljači. Zapravo je riječ o Anti Brkljačiću.

Onima koje pobliže zanima hrvatska antijugoslavenska i antikomunistička gerila u Bosni i Hercegovini poslije Drugog svjetskog rata preporučujemo: Dr. Ivo Lučić, “Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951″. Časopis za suvremenu povijest, br. 3, 2010., 631-670.

Ante Čuvalo
Dva svjedočanstva – prijepis i preslik
POVJERLJIVO NIJE ZA ŠTAMPU
Zbog ljudi koji su u Jugosl.
Pa mi (sic!) mogli stradati!


Iskaz bivseg Krizara Josipa Rukčića o slučaju Rev. Bosiljka Bekavca
15. XI. 1963.

Dragi velečasni!
Prošlo je dosta vremena kako sam primio od Vas dva pisma, pa Vas molim za izvinjenje. Bilo je više razloga zašto Vam nisam odgovorio kako ste mi pisali. Vi trazite, da Vam po mogućnosti, koliko ja znam, opišem slučaj Bekavca Fra Bosiljka. Ja sam zatvoren i osudjen 1947. god. za Križarsku organizaciju u Sarajevu, koja je suradjivala sa grupom Križara pod zapovjedništvom Ante Brkljančića (Brkljačić-sic!) i Stjepana Šimića. Po mom dolasku u Zenicu, ja sam uvjek nastojao, da čujem što ima na terenu oko Fojnice i Kreševa. To sam mogao doznati ve-inom od ljudi, koji su osudjivani za suradnju sa Križarima. Onda najedamput 1950. god. dobio sam novine svakodašnje sa velikim naslovom, da je uhićena cijela organizacija sa Šimićem i Brkljančićem (Brkljačićem!) na čelu. To je pisalo u junu 1950., a sudjenje je počelo u septembru iste godine. Pratili smo sudjenje preko novina i čitali osudu: Šimić i Brkljančić (Brkljačić) na kaznu vješanjem, a Tuka Anto, Liješnjić Jure i Vidović Ivo na kaznu strijeljanjem. Drugo ništa nisam znao, ali jednog dana Oktobra 1950, došli su transportom u Zenicu novi osudjenici a mi „stari“ se odma interesujemo zašto je ko sudjen. Kad smo doznali za Šimićevu grupu, meni je bilo drago, da ću moći doznati iz prve ruke sve pojedinosti. Odma nisam mogao jer su dečki morali ići u staklaru (karantena), 6 tjedana, a poslije njenoga izlaska, ja sam imao sreću, da oni, ti dečki, budu dodijeljeni u moju sobu. Za prvo vrijeme nisu ništa smjeli pričati, a pitali su ko ima od Kiseljaka, i, kada su se upoznali sa mnom, i dobro se sprijateljili, oni su meni počeli onda da pričaju stvar, kako je tekla, koja nažalost strašno tereti „Fra“ Bekavaca. Sve su mi pričali, kako su suradjivali sa Križarima, ali sve preko Kiseljačkog župnika, u ono vrijeme Bekavca. Ovi dečki se zovu Mato Borović, Ivo Galić i Vinko Dujmović, svi sudjeni po 20 godina robije, ali se svi nalaze na slobodi, prvi u Kiseljaku, drugi u Kreševu, a treći na Stupu kod Sarajeva. Kada su oni vidili, da mogu imati u mene potpuno povjerenje sve su mi pričali u najsitnije detalje. Oni su se obraćali Bekavcu uvijek za vezu i on je davao njima instrukcije, šta će raditi. Tako je jednog dana on, Bekavac, rekao njima da će uskoro doći iz inozemstva preko Zagreba križarski „predstavnici“. Nitko nije mogao posumnjati u fra Bekavca. Tako je jednog dana, maja ili juna, bio tajno sazvan sastanak na večer u 10 sati, u župskom stanu Bekavca, „sastanak sa Križarskim predstavnicima“, tako da su se ljudi sa zadovoljstvom odazvali pozivu Bekavca. Na sastanak je preko veze od strane Bekavca pozvan i Brkljančić (Brkljačić). Na sastanku su bili prisutni Brkljančić (Brkljačić), predsjedavajući, Bekavac, četiri predstavnika iz inozemstva, u stvari sve viši predstavnici Udbe iz Sarajeva. Još na sastanku su bili osim spomenute trojice Borovića, Galića i Dujmovića, Iviš Anto, Grga Gagro, Jelaš Zvonko i dvojica strijeljanih Vidović i Liješnjić, sve iz sela Zagorica i Završja, samo Jelaš, Iviš i Gagro iz Kiseljaka. Na sastanku se raspravljalo o svemu.

Bekavac je rukovodio sastankom. Davale su se instrukcije za rad i tražilo mišljenje od ljudi. Tako je traženo, tko bi se primio u slučaju napada na Kiseljak tko bi ubio predsjednika i sekretara odbora. Te dužnosti su se na prijedlog Bekavca primili nesretni Lijšnjić i Vidović, što ih je koštalo života kasnije na sudu. Taj je sastanak završen sa napomenom, da se slijedeći sastanak održi za petnaest dana, ali da se svakako pozove skupa sa Brkljančićem (Brkljačićem) i Šimić. Tako je i bilo, samo što na idući sastanak nije pozvan Borović, Galić i Dujmović, nego samo Jelaš, Iviš i Gagro. Šimić nije došao, jer je posumnjao u to. Kada su došli na taj sastanak i, Udba, sastanak je počeo. Bio je i Brkljančić (Brkljačić!), predsjedavao je Bekavac. Najedamput, za vrijeme sastanka, oni tobožnji ‘predstavnici’ su skočili na Brkljančića (Brkljačića), da ga savladaju. Nastala je borba i on je bio savladan za vrijeme te borbe. Bekavac je odmah skočio i stao na vrata. Ovo mi je pričao Jelaš Zvonko, koji je bio prisutan toj sramotnoj izdaji Bekavca. Odmah je tada unišla vojska i sve je prisutne hapsila osim Bekavca. A pošto je Šmić znao za Brkljančićev (Brkljačićev) sastanak, oni su nešto morali učiniti, da opravdaju nepovratak Brkljančića (Brkljačića). Zato su iste te noći inscenirali “borbu” kod Palške Ćuprije da izgleda kao da je Brkljančić (Brkljačić) bio napadnut i u borbi da je poginuo. Pucali su par sati, onda su napravili grobnicu kao da su ga zakopali. Pošto Bekavac nije bio odmah uhapšen, on je razglasio preko veze, da je Brkljančić (Brkljačić) poginuo, tako da bi se Šimić na to namamio. To je i bilo tako. On je sa svojom grupom bio došao da to provjeri. Zasjeda je već čuvala taj grob. Borba je trajala neko vrijeme i Šimić se je izvukao sa svojim ljudima. Samo na povratku u šumi, zvanoj Berberuša opet udari na zasjedu. U kratkoj borbi dvojica poginu i Šimć ranjen teško uhvaćen. Poslije toga nastalo je hapšenje i raseljavanje. Još je ostala u selu Zagorcima gimnazijalka Marica Hočevar. Onda je Bekavac rekao Ivi Galiću i Vinku Dujmoviću neka je dovedu u župski stan, da će je on poslati u Djakovo kod časnih sestara. Oni su je doveli k njemu. Došla je Udba, odvela je u Sarajevo i bila odmah ubijena bez suda, tako da ne bi rekla, kako je uhićena. A onda je bio hapšen i Bekavac sa ostalima. Za vrijeme islijednje on je Bekavac bio vodjen iz ćelije u ćeliju, da ga vide ostali, da je i on hapšen. A kada je došlo sudjenje, njega nije bilo nigdje. On je pušćen na slobodu poslije toga. Ja ne znam što je bilo s njime. Ali po izlasku mom iz Zenice 1959, nisam odmah nigdje radio, pa sam šio odijela kad me neko zovne u kuću.

Tako sam šio dva odijela za fra Stjepana Buljana, sadašnjeg župnika u Kiseljaku. On mi je dosta toga rekao, skoro isto kao što sam vam već napisao. On je samo rekao za Bekavca da je jedan „gad“ zato što poslije svega što je napravio, šalje preko godine pakete službenicima Udbe, pakete sa prezentima. Nisam mogao to vjerovati, ali nakon nekog vremena mene je pozvao šef Udbe zloglasni Duško Kopara i pitao me, bi li ti majstore meni sašio odijelo, i, ja sam otišao kod njega u stan da mu pravim odijelo. Jednog dana dodje neki njegov službenik sa pisima (spisima - sic!). On pročita i treba nešto da potpiše. Izvadi nalivpero i potpisa. Na to će njegov službenik reći: Šefe imate lijepo pero, gdje ste ga kupili. On kaže, doslovno ovako: To je mi (mi je) poslao „naš“ Bekavac, a i ovaj štof što majstor radi i ovaj sat , pokaza na ruci. Ja mislim da tome ne treba nikakov komentar tko je Bekavac. Poslije sam opet radio kod zupnika 1960. u januaru i, jednu večer smo malo posjedili, pričali o svemu. On mi je pričao o Euharističkom kongresu u Műnchenu i da je vidio Kasića Josipa tamo. Te smo večeri pozvali i Jelača (Jelaša) Zvonka sa ženom na sijelo, pošto on stanuje odmah do župskog stana; u toj sobi, gdje smo sjedjeli. Zvonko je rekao, evo u ovoj sobi je bio sastanak posljednji, kada je, kaže on, Udba skočila na Brkljančića (Brkljačića). Bekavac je stao odmah na vrata da bude pripomoć druškanima; onda nam je opet sve pričao, kako je stvar tekla, još su dvi žrtve Bekavca, koje nisam naveo. To je Stipe Blažević, umro u Zenici, i Pero Tuka, brat streljanog Tuke. I još jedan slučaj što narod govori u Kreševu. Boravio sam kod moga punca Barišić Zovke (Zvonke?), sada je pokojni, u razgovoru sam rekao da idem na ispovijed. On je rekao, idi dijete, samo se čuvaj da te fra Misilo ne ispovidi kao što je Bekavac ispovijedao. Eto, dragi velečasni, šta je znam o Bekavcu. Ovo je sve istina kako sam ja čuo, ne bi želio, da se igdje dadne ova izjava u janost (javnost), jer sam dobio pismo iz Austrije od moga susjeda, da mi je Mama u zatvoru od kada je Titio dolazio ovamo, i da još nije pusćena. Ja sam spreman doći u Chicago kad god vi tamo mozete doći. Nas ovdje ima osam zeničkih robijaša, a trojica bi došla sa mnom do vas na Drexler (Drexel), samo bi mogli nedjeljom, pa ako Vam nije ovo dosta, onda da se sastanemo u Chicagu. To je sve, izvinite što nisam prije pisao, jer su mi oni iz Zajedničara govorili, da bi mogao biti vraćen, da Zajedničar ima novaca da plati sud i tome slično. Drugo ništa, puno Vas pozdravlja skupa sa svojom familijom.

Josip Rukčić
Fra. BOSILJKO BEKAVAC

Rodjen je 11. XI. 1906. god. u Obrenovcu kotar Konjic. Mladu misu sližio 6. 9. 1935. (nije jasno) god. u Podhumu, kotar Konjic.

Do svoje sedamnaeste godine, radio je kao sluga kod fratara u samostanu Kreševo. Poslije toga, fratri su ga poslali u gimnaziju. Kao bogoslov, družio se sa drugim bogoslovom Franjom Barišićem, rodom od Podhuma. Ovaj je već tada pokazivao svoja protuvjerska uvjerenja i ovo prijateljstvo ostavilo je jaki utjecaj na B. Bekavaca. Barišić je danas profesor u Beogradu.

Poslije bogoslovije B. Bekavac postaje kapelan u Kreševu a iza otslužene mlade Mise, postaje župnik u Osovi kod Žepča. Iz Osove dolazi u Novi-šeher, pored Zavidovića. Za vrijeme rata bio je u zatvoru iz kojeg je bio izbavljen po Stipi Križanoviću, ubijenom kasnije po jugo-komunistima.

Od 1946. god. Bekavac je župnik u Kiseljaku, kojega napušta 23. V. 1953. i odlazi u SAD.

Za vrijeme njegova boravka u Kiseljaku, Bekavac se povezuje sa ustanicima, koje tada zovu „Križari“ a koje su u tom kraju vodili Šimić i Brkljača (Brkljačić-sic!). Poslije zdogovora sa UDBOM, B. Bekavac odlazi povremeno u šumu i okolna sela kao svećenik, vršeći svećeničke dužnosti, sa namjerom da bi što bolje i što više saznao o ustanicima. Narod mu je vjerovao i pred njim je bio iskren. Radi toga uspjelo mu je jednom nagovoriti Šimića, te su zajedno otišli u Sarajevo, pod izlikom nabavke oružja. Sve sa znanjem UDBE, da bi Šimić i ostali stekli što veće povjerenje u Bekavca.

U isto vrijeme dva UDBA-ša, stanovala su u gornjem stanu župne kuće u Kiseljaku. Ljudi za ovo nisu znali, ali su mještani čuli jauk i zapomaganje po noći iz gornjeg stana. To su mučitelji UBDE odmah na samom mjestu mučili prevarene osobe, koje su poslije slali u druge zatvore. Bekavac je narodu pričao, da se to ponekad po noći javljaju duhovi.

U taj župni stan B. Bekavac namamio je djevojku Dragicu, zaručnicu Šimića. U tom su ju stanu mučili i od tuda odveli u Sarajevo, gdje su ju na kraju ubili. Prije svoje smrti pok. Dragica uspjela je nekako napisati na zidu zatvorske ćelije i upozoriti, tko je Bekavac. Drugi zatvorenici koji su poslije došli u tu ćeliju, to su čitali i prenosili dalje.

Isti B. Bekavac uspio je nagovoriti Šimića, da će ga ponovo voditi u Sarajevo. Ovog puta UDBA je čekala kod Alipašin-mosta. Šimić je za vrijeme vožnje osjetio da je nešto sumnjivo i nastojao je pobjeći iz auta, ali Bekavac tjelesno jači od pok. Šimića bacio se na Šimića, uspio ga svladati te je Šimić završio na UDBI, gdje mu se zameo svaki trag.

Poslije hvatanja Šimića, UDBA uz pomoć Bekavca uvatila je 24 člana Šimićeve čete a preostala trojica od njih, uspjeli su pobjeći. Poslije bijega otišli su na Crni Vrh u Zec planinu kod Pere Bilića. Konačno otkriveni poginuli su u borbi a kod Bilića je tada pronadjen popis jataka. Medju prvim jatacima, bio je stric B. Bekavca, Andrija Bekavac, kojeg su nakon hapšenja odveli u Konjic, gdje je poslije mučenja četvrti dan izdahnuo.

Uslijedilo je hapšenje jataka, radi čega je UDBA zatvorila oko tri stotine osoba iz uže i šire okolice Kiseljaka. Neki od zatvorenih bili su pušteni kući nakon kraćeg preslušavanja a neki su osudjeni na duge godine robije. Na dvadeset godina bili su otjerani u zatvor Zvonko Jelaš i Ivičević. Trojica župljana iz Kiseljaka, tada su streljani.

Kad su osudjeni počeli pristizati kući, poslije izlaska iz zatvora, sve više ugrožavali su samog Bekavca. Radi toga po naredjenju UDBE, Bekavac se sklanja u SAD, na 23. V. 1953. god.

UDBA je imala i previše podataka o privatnom životu Bekavca i radi toga poslužila se je i poslom ucjene. Njegov privatni život, to je njegova stvar za koji odgovara kao svaki od nas pred Bogom, ali u ovom njegovom slučaju njegov nastrani tjelesni život, poslužio je UDBI. Sama UDBA posjeduje fotografije, koje Bekavca kompromitiraju. Posao kojeg je već davno primio Bekavac kao žbir i uhod, on taj posao obavlja i danas na zadovoljstvo svojih gospodara iz UDBE, kojima uz to još uvijek šalje i darove u novcu i paketima. Ovo pismo pišem iz hrvatske Domovine, na molbu prijatelja. Ako tražite dokaze, onda je tu narod iz cijele okolice i ostali iz Bekavčeve rodbine. Mnogi o ovome šute a mrtvi ne govore a tko će nama živima na bilo kojem sudu ovo povjerovati. Ima nas koji smo sve ovo spremni svjedočiti, jer nas iz ovih krajeva ima na radu vani. Znadu za Bekavčev rad i ljudi oko Konjica, isto kao što znadu i njegovi poglavari i ostali fratri. Istina je na našoj strani i sa njom djevojka Dragica i svi oni kojima je teške muke priuštio sam Bekavac. Danas kada ljudske slabosti caruju, mi nismo klonuli jer znamo gdje je pravda.

Ovo Vam piše jedan od onih, koji je ostao na rodnoj hrvatskoj grudi.

Primite pozdrave’
ŽIVILA HRVATSKA’

http://domovod.info/zzimages/hist/bekovac01.png

http://domovod.info/zzimages/hist/bekovac02.png

http://domovod.info/zzimages/hist/bekovac03.png

http://domovod.info/zzimages/hist/bekovac04.png

42d3e78f26a4b20d412==